siranje privrednog razvoja znači povećanje porudžbina u razvijenim industrijskim zemljama. Na taj način bi se zatvorio jedan od krugova međunarodnog procesa proširene reprodukcije, a stabilizacijom cena sirovina i tržišta sirovina uopšte stvorili bi se povoljni uslovi za rast i zaposlenost u razvijenim industrijskim zemljama.

Pravo raspolaganja sopstvenim nacionalnim bogatstvom, uključujući i prirodna dobra, jedno je od osnovnih načela NMEP. Ono je od posebnog značaja i zbog toga što se, kao rezultat postojećeg sistema međunarodnih odnosa, iza paravana neke nerazvijene zemlje izvoznice sirovina često krije transnacionalni kapital koji ostvaruje finansijsku, a nekad i organizacionu, kadrovsku i tržišnu kontrolu nad određenom proizvodnjom sirovina, dok se nerazvijena zemlja u kojoj taj proces teče javlja samo kao nezaobilazni posrednik. U nizu slučajeva transnacionalne korporacije su, kontrolišući proizvodnju sirovina, na jednoj, i preradu sirovina, na drugoj strani, bile u mogućnosti da po različitim osnovama istovremeno obezbede eksploataciju pojedinih zemalja u razvoju. Nominalno se kao izvoznik javlja određena nerazvijena zemlja, ali su plantaže ili rudnici u vlasništvu transnacionalne kompanije; organizator proizvodnje je takođe ta kompanija; direktno ili indirektno ona obezbeđuje i prevoz i distribuciju, a ponekad i preradu sirovine. U ovakvim slučajevima dolazi i do sukoba među pojedinim kapitalističkim grupama. One koje isključivo prerađuju sirovine nastoje da ih dobiju po što nižoj ceni. A grupe koje ostvaruju kontrolu nad sirovinama pokušavaju da ih prodaju što skuplje, no to nikako ne znači da i nerazvijena zemlja o kojoj je reč ima odgovarajuću korist od eventualno više cene sirovina.

S obzirom na takvo stanje u svetskoj privredi, teško je očekivati da će u skoroj budućnosti (za pet do deset godina) biti uspostavljena stabilnost tržišta sirovina. Ali to je neizbežno baš zbog toga što su i u drugim sektorima svetske privrede postignuti izvesni pozitivni rezultati u pogledu stabilizacije cena, proizvodnje, nadnica i poreza. Naravno, nije reč o veličinama u njihovom monetarnom izrazu, već o proporcijama u raspodeli nacionalnog dohotka. Te proporcije nisu ni adekvatne, a još manje privlačne, ali predstavljaju izvesne elemente reda na koji prećutno pristaju svi segmenti društva, bez obzira na to što je i inflacija prateći deo takvog reda stvari.

Stabilizacija cena sirovina znači istovremeno relativno stabilizovanje (u uslovima inflacionističkog trenda) prihoda zemalja u razvoju, inače bi se cela akcija završila bumerang-efektom po nerazvijene zemlje. Odlučna borba za otklanjanje uzroka inflacije trebalo bi da se povede, pre svega, u razvijenim zemljama, jer su tu izvori žarišta inflacije koja se kasnije prenose u međunarodne okvire. Ali, kako se za sada ne pristupa dovoljno energično rešavanju problema inflacije, inflacionistički pritisak će se održati i zatim prenositi na područje sirovina. U tom pogledu izgleda da

je svet u celini zahvaćen hroničnom bolešću; pri tom većina smatra da se ta bolest može efikasno suzbiti jedino skupim lekovima koji mogu sobom doneti posledice teže i od samog života u uslovima postojanja opasnosti od takvog hroničnog oboljenja.

Proizvodnja sirovina - dugoročno obeležje

Sa inflacijom ili bez nje, najveći broj zemalja proizvođača sirovina moraće u toku nekoliko narednih decenija da i dalje proizvodi sirovine, iako će sigurno biti pojedinačnih slučajeva napuštanja »začaranog kruga siromaštva« i prelaska u višu fazu razvoja, kojom dominira industrijska prerada sirovina.

U sadašnjim uslovima, na osnovi podataka međunarodne trgovinske statistike, spoljna trgovina 102 zemlje isključivo se temelji na izvozu sirovina. U svega 7 od 102 nerazvijene zemlje sirovine u vrednosti izvoza učestvuju sa manje od 50%. A za grupu od 76 zemalja 85% izvoza čine sirovine. U ovoj veoma brojnoj grupi zemalja na 100 dolara prihoda od izvoza svega je 15 ostvareno izvozom nesirovinskih artikala. Zavisnost od izvoza sirovina će potrajati ne zbog toga što nerazvijene zemlje na taj način najbolje štite sopstvene ekonomske interese, već stoga što nemaju uslova ni mogućnosti da promene svoju sadašnju situaciju.

Karakteristično je, takođe, da su, bez obzira na velike međusobne razlike, nerazvijene zemlje međusobno postigle visok stepen saglasnosti u pogledu tretmana sirovina u svetskoj proizvodnji i međunarodnoj trgovini. Visok stepen angažovanosti Jugoslavije u ovoj oblasti, i preko pokreta nesvrstanosti i preko takozvane >>Grupe 77«<, u okviru Ujedinjenih nacija, a naročito uspeh postig nut u koordiniranju interesa nerazvijenih zemalja, uz formulisanje načela NMEP-a, predstavlja dokaz pravilnosti njene međunarodne politike. Zbog velike uloge stranog kapitala i u proizvodnji i prometu sirovina, dosadašnji rezultati nesvrstanih zemalja i »>Grupe 77<< dobijaju još više na značaju. Kolika je uloga stranog kapitala u proizvodnji i prometu sirovina u svetu, dovoljno jasno pokazuju podaci da 75-90% proizvodnje i prodaje metalnih ruda kontroliše inostrani kapital. Udeo transnacionalnih korporacija u proizvodnji i prometu poljoprivrednih sirovina dostiže 30 do 50%, što znači da je u ovoj oblasti veća uloga države i nacionalnog privatnog kapitala. Međutim, transnacionalne korporacije kontrolišu oko 40% proizvodnje i prodaje prehrambenih artikala.

Nerazvijenim zemljama je relativno olakšano da se bave naj-、 nižim fazama prerade sirovina. Međutim, i te mogućnosti veliki broj zemalja u razvoju nije u stanju da iskoristi u sadašnjoj fazi sopstvenog razvoja, i to iz nekoliko razloga:

a) Za preradu sirovina potrebno je obezbediti tehnološki postupak koji je vlasništvo transnacionalnih korporacija. Te korporacije ostvaruju značajni deo svojih ukupnih profita upravo preradom sirovina. Tehnološki postupak se stoga prodaje po vi

sokim cenama, budući da vlasnik tehnologije treba da računa sa smanjenjem sopstvenog učešća u profitu od prerade sirovina.

b) Pod pretpostavkom da nerazvijene zemlje nađu mogućnost za preradu sirovina, potrebno je da obezbede sredstva za plaćanje transfera tehnologije.

c) Kada je posle velikih ulaganja i odricanja najzad postignut izvestan rezultat u preradi sirovina i kada treba da se taj proizvod plasira na svetsko tržište, prilikom probijanja na tržište razvijenih zemalja neophodno je savladati carinske ili, što je još teže, necarinske barijere.

d) Najzad, i kada se sagledaju mogućnosti za savladavanje carinskih i necarinskih barijera, potrebno je obezbediti adekvatan transport. Međutim, pomorski prevoz je u rukama linijskih kompanija, a to je takođe strani kapital iz razvijenih zemalja. Pomorske tarife za prevoz robe su formirane tako da se u slučaju prevoza sirovina iz nerazvijene zemlje prevoz naplaćuje dvostruko i trostruko skuplje. Kada se, na primer, prevozi sirov kaučuk iz Malezije u SAD tarifa prevoza je tri puta niža nego kad se prevoze bilo kakvi proizvodi od kaučuka. U odnosu na prevoz kafe iz Indije takođe se vrši diskriminacija zavisno od procesa prerade, budući da je za svaki i najniži stepen prerade predviđena dvostruko viša cena prevoza u poređenju sa transportom sirove kafe. Ovakvih i sličnih primera ima mnogo.

Postoje, najzad, još dva dugoročna trenda u domenu sirovina koji su veoma važni u analizi odnosa između inflacije i kretanja na svetskom tržištu sirovina. Oba ova trenda predstavljaju značajne dodatne argumente u prilog tezi da sirovine ne mogu, u dogledno vreme, biti generator inflacije, a najmanje osnovni krivac za nju. Ta dva trenda su sledeća:

a) Sa usavršavanjem tehnoloških postupaka stalno se podiže stepen iskorišćavanja sirovina. Iz određene količine sirovina, zbog efikasnijeg i racionalnijeg tehnološkog postupka, dobija se sve više gotovih proizvoda. To je jedan od ozbiljnih uzroka pada tražnje za sirovinama. Istovremeno, to je jedan od razloga kojim se objašnjava i relativna dovoljnost sirovina za povećanu potrošnju gotovih proizvoda i u uslovima stalnog rasta svetskog stanovništva.

b) Postoji i dugoročna tendencija zamene prirodnih sirovina sintetičkim proizvodima. I ova tendencija je neprekidno orijentisana protiv interesa proizvođača prirodnih sirovina, ali je u pitanju objektivni proces razvoja proizvodnih snaga.

Oba ova trenda, kao posledica privrednog razvoja, vrše pritisak na nerazvijene zemlje da se i same orijentišu na smanjenje proizvodnje sirovina i na povećanje procesa prerade sirovina u okviru sopstvene nacionalne privrede.

Najzad, nerazvijene zemlje nastoje da pojačaju vlastitu kontrolu nad sirovinama u svojoj zemlji. Još su daleko od uspostavljanja kontrole nad svetskim tržištem sirovina, i sve dok ne obezbede samostalnu proizvodnju i preradu sirovina, nema osnovnih

preduslova za njihovo bitnije učešće u formiranju određenih tendencija u svetskoj privredi, a još manje osnove za tezu da su zemlje proizvođači sirovina među najodgovornijim faktorima za nastajanje inflacije.

Isto tako, ukoliko bude dolazilo do jačanja realnog suvereniteta i kontrole nerazvijenih zemalja nad sirovinama (budući da već imaju formalno-pravni suverenitet i i kontrolu), utoliko će se povećavati i njihova odgovornost za opšte tendencije u svetskoj privredi, pa i za inflacionistički pritisak. Drugim rečima, i ovaj proces treba da se analizira sa stanovišta njegove sopstvene dinamike.

Jedan od puteva za jačanje samostalnosti i odgovornosti zemalja u razvoju za stanje na svetskom tržištu sirovina jeste i Integralni program za sirovine za čije se usvajanje Jugoslavija intenzivno angažovala. Ovim programom obuhvaćeno je 18 najvažnijih proizvoda, kao što su banane, kafa, kako, čaj, meso, boksit, pamuk, pamučno predivo, čvrsta vlakna, železna ruda i niže faze prerade u crnoj metalurgiji, fosfati, kaučuk, šećer, tropska drvna građa, olovo, biljna ulja, uključujući i masline.

Budući tretman ove grupe proizvoda i zemalja proizvođača predstavlja svojevrsni probni kamen za celu međunarodnu zajednicu u pogledu načina rešavanja odnosa između proizvodnje i potrošnje, kao i odnosa između zemalja izvoznica i zemalja uvoznica primarnih proizvoda. Koncepcija ovog programa za sirovine svodi se na princip tamponskih zaliha, odnosno održavanje takvog sistema zaliha koji će biti u stanju da amortizuje pritiske na tržišta: da otkupljuje proizvode kada tražnja slabi i cena pada i da prodaje proizvode sa zaliha kada je tražnja veća od ponude.

Konačno, povodom odnosa inflacije i tržišta sirovina moguće je zaključiti da inflacija predstavlja svetski problem čije je osnovno izvorište u zemljama koje i u ostalim oblastima daju pečat kretanjima u svetskoj privredi. Tržište sirovina i zemlje izvoznice sirovina imaju mali, gotovo simboličan udeo u nastajanju svetske inflacije. To učešće je u svakom slučaju nedovoljno izraženo da bi opravdavalo tezu o visokom stepenu odgovornosti tržišta sirovina za svetski inflacionistički proces.

Gavro Cerović

Kriza i strukturne promjene u razvijenim zemljama

Industrijski razvijene zemlje Zapada još uvijek imaju presudan uticaj na kretanja u svjetskoj privredi i međunarodnim ekonomskim odnosima. To je vidljivo ne samo kada se posmatra tehnološki razvoj i učešće u svjetskoj proizvodnji, već, još više, kada se ima u vidu njihov udio u međunarodnoj razmjeni i monetarno-finansijskim odnosima. Otuda praćenje ekonomskih kretanja u tim zemljama u uslovima privredne krize, strukturnih promjena i stalnih pomjeranja u međunarodnim ekonomskim odnosima ima izuzetan značaj za razumijevanje ekonomskih i političkih zbivanja u svijetu, kao i za mogući njihov odraz na našu privredu, njene razvojne mogućnosti i promjene uslova za međunarodnu ekonomsku saradnju.

Zabrinutost političkih faktora u zapadnim zemljama za ekonomsko-politička kretanja ne proizlazi toliko iz tekućih ekonomskih teškoća koliko iz sagledavanja dugoročnih trendova i karaktera krize. Analize makroekonomskih problema i međunarodnih ekonomskih odnosa pokazuju da teškoće kroz koje prolaze privrede industrijski razvijenih zemalja Zapada nijesu konjunkturnog karaktera, već da je, u osnovi, riječ o dubljoj i trajnijoj krizi koja proizlazi iz strukturnih neusklađenosti i krupnih promjena do kojih je došlo u svjetskoj privredi i u društveno-ekonomskim i političkim uslovima. Trend smanjivanja efikasnosti pri